2009-09-30

Šta običan čovek može?

Eskalacija nasilja kulminirala je smrću Bris Tatona. Ali, nemam nameru da budem pedesetljihadasedamstotinadevetnaesta koja ovih dana javno ili neformalno priča priču oko koje se svi (na sreću) slažemo: nasilje se ne sme više tolerisati i odgovornost mora dobiti svoje IME i PREZIME. Ovo je momenat kada ima dobrih razloga da kažem nešto o nečem drugom, što je, po meni, duboko u osnovi nasilja na našim ulicama.

Mladi nasilnici nisu vanzemaljci. Nisu nam pali s neba u nesrećnom trenutku. Oni su nečija deca, nečiji unuci, rođaci, nečiji đaci ili štićenici. Ostavljeni i davno zaboravljeni od strane onih koji su imali obavezu da ih izvedu i usmere na pravi put.

Moje iskustvo kao roditelja kaže mi da preko 80% roditelja, počev od petog razreda osnovne škole, a dobra većina i pre toga, ne dolazi na roditeljske sastanke, ne prati redovno ili čak nikako aktivnosti svoje dece. Kao da se većina roditelja „umori“ u fazi pelena, puzanja i rasta prvih zubića. Možda neki od njih misle da je detetu od 12 ili 13 godina nepotreban nadzor jer može samostalno da pređe ulicu, da se obuče ili okupa. Neki od roditelja koje poznajem imaju stav: „mene moj otac nije terao da učim, pa sam postao čovek...“ ili „otac mi govorio, ako te neko udari, slobodno zvizni i ti njega!“. Ima još takvih bisera koje u retkim trenucima „intime“ sa svojom decom roditelji daruju svoje potomke.

Dok su mali i nemoćni da se staraju o sebi, pratimo ih svakog trenutka, fotografišemo, snimamo kamerama, citiramo njihove smešne rečenice, vodimo ih svuda sa sobom. Šta se to desi iza 12. ili 13. godine sa nama i našom decom?

Odjednom u kuću ušetaju stranci, o kojima više ne znamo ništa. Nemamo pojma o muzici koju slušaju i nerviraju nas užasni zvuci koji dopiru iz njihovih soba. Ne sviđaju nam se pocepane farmerke, crveni pramenovi, minđuše u nosu. Sumnjivi su nam i tipovi koji ih posećuju ili sa kojima sve duže u noć ostaju na nama nepoznatim mestima.
U takvim situacijama, svaki pokušaj tipa: „zabranjujem ti...“, „dok te ja hranim...“, „dok si pod mojim krovom ima da se ponašaš kako ja kažem...“ nema nikakvog srećnog kraja, nažalost.

A ipak, takav odnos roditelj-dete kao da je postao pravilo. Izgleda da kao roditelji nismo dovoljno spremni za ulazak sopstvene dece u pubertet! U drastičnijim situacijama, dešava se još pogubniji odnos roditelj-dete. Postaju dva odvojena sveta koji nemaju nikakvih dodirnih tačaka. Poznajem i roditelje koji se uopšte ne pitaju gde je njihovo dete prespavalo prethodnu noć. Obično su okupirani sopstvenim problemima na poslu ili sa partnerom. Činjenica da dete izostaje iz kuće retko zabrine nezainteresovane roditelje. To je početak priče koja uvek ima problematičan kraj...

Očit primer zabeležen je početkom ove školske godine kada se direktor Osnovne škole „Svetozar Marković” u Beogradu, Dragi Lukić, dao u potragu za učenikom koji je izostajao iz škole.
Njegove reči:

„Ne mogu da zaboravim scenu kada me je ujutro majka jednog učenika zvala raspitujući se gde joj je sin, jer se dan pre toga nije vratio kući iz škole. Đaci su pretpostavili da je „zaglavio” u igraonici kod Vukovog spomenika“ tada su malo koga dojmile.

A zašto??? Pitam se ja. Zašto smo slepi i gluvi na očigledno zanemarivanje naše dece? Da li možemo nešto uraditi u tom pogledu, mi – obični ljudi? Smatram da najveća odgovornost leži na nama – roditeljima, a da je momenat kada se država uključuje silom zakona i prisile isuviše kasno za nas i našu decu.

Zašto radije pričamo sa komšijama, prijateljima, čak i neznancima nego sa sopstvenom decom? Zašto nikako da nađemo zajedničke teme i ciljeve? Zašto nam se putevi raziđu tako da se nikada više ne sastave? A onda, kada naša deca potraže utočište, oslonac i poverenje na onoj „drugoj“ strani ostajemo zapanjeni, iznenađeni, ozlojeđeni i iznevereni.

Tražimo krivce u drugima: školi, profesorima, državnim institucijama , zakonima... Svi drugi su krivi, svi drugi su zatajili, svi osim nas. To nećemo priznati po cenu života naše dece! Jer, ako budemo priznali da smo jedini krivi u tom najvažnijem poslu i najvećoj ulozi koju imamo, ŠTA JE ONDA OSTALO OD NAŠIH JADNIH, BEDNIH ŽIVOTA?

Napomena: ja sada znam da će se ovde možda naći razni komentari. I znam, biće to komentari onih mama i tata koji strepe nad svojom decom ma koliko ta deca bila odrasla. I znam da su to oni koji nisu propuštali roditeljske sastanke svoje dece, utakmice na kojima su pobeđivala, koncerte i priredbe na kojima su učestvovala. Do onih drugih nemoguće je dopreti. Ponajmanje blogom.

Znam i to da dok odgovarajuće DRŽAVNE SLUŽBE ne nađu načina da animiraju one roditelje koji iz raznoraznih razloga, u različitim stepenima zanemaruju svoju decu, uspešnog rešenja ovog problema NE MOŽE BITI!

Zabrane, represija, kazne...

Ma ko te može kazniti više od roditelja kome nije važno da li si uopšte živ?

Ocenite ovaj post:

7 коментара:

mahlat је рекао...

Potpuno si u pravu, moje dete nije ni jedan,jedini , dan zivelo sa svojim ocem, dok su drugi jurili sojke ja sam kao samohrana, anatemisana (kurva, jelte) svoje dete vodila na balet, u muzicku skolu, citala, crtala, pricala pa ne ispade delikvent. Nisam je rodila pa prepustila ulici. Prvo su krivi roditelji sto radajju i svoju decu prepustaju vlasti pa onda sistem!

Miljana Mladenovic је рекао...

I verovatno su ti najviše "solili pamet" oni za koje su balet, pozorišta i muzičke škole nepotrebno bacanje para i čiji je najveći intelektualni domet "Grand parada"!!! S druge strane, šta država čini da afirmiše roditeljstvo? Meni kao laiku pada bar 10 načina da se roditelji bez prisile motivišu da brinu o svojoj deci. Ali... ko pita običnog čoveka. Domet pojedinca je ipak njegova porodica, i ništa me ne može sprečiti da kad god neko vikne "Kaznite huligane!" dodam "Kaznite i njihove roditelje!!!"

marija је рекао...

moramo prznati da je teško reci "ja sam kriv" a izgleda još teze potruditi se da ne tražis krivca, nego da daš sve od sebe za svoje dete, ali izgleda to beše neka fraza koja se izgovara često, a šta li znači, pitanje je sad.

suncica је рекао...

Mišljenja sam da se danas deca stvaraju i rađaju zato što se "desilo" ili zato što se to očekuje od roditelja. Najmanji je procenat onih koji zaista požele da imaju decu ali i sve što uz to neminovno ide. Nije velika stvar imati dete, već biti u stanju da od deteta stvorimo "čoveka".

Veliki broj mladih ljudi koji su postali roditelji su jako veliki komformisti, "mamine maze" koji nisu u stanju da se brinu ni o sebi. Zato ne čudi što se ne brinu o svojoj deci.

Druga grupa su oni koji pod plaštom nemanja vremena, obezbeđivanja egzistencije, sticanja karijere, ne stižu da se bave svojom decom. Nemam nimalo razumevanja prema čuvenoj floskuli "nemam vremena ni za sopstveno dete!" Oni koji su sebe prepoznali u ovoj rečenici trebalo bi da znaju sledeće: samo je iza naučnika, kao što je bio recimo Tesla, ostalo nešto veliko i značajno za čovečanstvo. Iza svakog od nas (ovozemaljskih smrtnika) ostaće samo DECA. Zato, učinimo ono što smo jedino u mogućnosti. Ostavimo iza sebe "ljude"!

electrasdreams је рекао...

"Ma ko te može kazniti više od roditelja kome nije važno da li si uopšte živ?"

-Niko!

Miljana Mladenovic је рекао...

Tacno! "Žabe krečimo!"

Анониман је рекао...

Ideally, this process should be relatively slow and gentle, allowing your
body to get used to being smaller and needing less or different food.
With massage, however, the skin remains supple, and this allows it to tighten as you lose weight.
Gathering of extra weight has its root in the
lifestyle of the person who is its victim.

my blog quick weight loss for teens

Постави коментар