2009-09-11

“Volim sve što vole mladi...“

          Otrcana rečenica koja se i danas može ponegde čuti kad zbunjenog tinejdžera priupitaš šta ga u životu zanima. Datira iz vremena socrealizma kada smo svi, kao jedan, morali da nosimo iste pionirske marame i kape, pevamo iste partizanske pesme, idemo na iste priredbe na kojima smo mlatarali rukama negde na sportskim terenima obučeni u šarene neprimerene kostime ili besomučno aplaudirali sa tribina tih istih sportskih terena. Svejedno! Decenije za nama utabale su mozgove generacija mladih ljudi koji su postali roditelji nekih drugih mladih ljudi sa, takodje, utabanim mozgovima. Zbog čega onda čudi kada u šetnji ulicom ugledamo klonove?

Primer br.1       Duga, po pravilu peglana kosa, kratka majica, uske farmerke, obavezna mala torbica sa dve polukružne drške da se lepo može nositi ispod ruke. Ako je leto, nezaobilazne su japanke (ove godine osetila se znatna nestašica te vrste obuće na Dalekom istoku), a ako je zima, onda polu-duboke čizme u koje se o b a v e z n o, kako god to znali i umeli, moraju ugurati farmerke. I to je uglavnom to. Ista šminka, nadograđeni nokti, isti mobilni telefoni koji zvrndaju uglavnom istim ili sličnim pesmicama.

Primer br. 2       Široka majica nepoznatog kroja, boje i veličine. Uglavnom preko farmerica ili karo pantalona dužine „tri-četvrt“. Pogled blago nezainteresovan, stav „brate, opušteno...“, osim kad se sretne isti takav primerak koji je gotivan, pa može pasti lupkanje po plećima, bubanje pesnicama, istezanje vratova ili šta već što se može smatrati prijateljskim pozdravom.

Daleko od tog da nam deca nisu lepa. Naprotiv!  Sentenca „Beograđanke su najlepše“ svakako stoji, ali zašto su, brate, toliko slične jedna drugoj? Bulevari, kafići, srednjoškolska dvorišta, fakultetski holovi prepuni su cura koje sliče kao jaje jajetu. Ta pojava poprilično važi i za muški deo populacije.



         

(fotke preuzete sa ove adrese, a mozete ih napraviti i sami u svako doba dana, jer se u medjuvremenu ništa nije promenilo, mene mrzelo...)

          Međutim, ono što mene iritira nije uniformnost u oblačenju (ko je rekao da nam trebaju školske kecelje?) već prava linija u mozgovima naše dece, pa ako hoćete i u našim jer smo i mi (ako se sećate) jednom bili u njihovim godinama. Prava linija koja već odavno „zabranjuje“ mučenje u vidu pronalaženja sopstvenih interesovanja, tema, stavova i ideja. Poreklo: osnovna škola. Evolutivni vrhunac: nereformisane studije. U međuvremenu, svaki srednjoškolac prođe kroz „ispiranje“ od strane škole, roditelja, prijatelja i ostalih „uticajnih“ likova o tome šta o n treba da bude i kako t r e b a da razmišlja.

Moj primer:

vreme - 4. razred gimnazije 
mesto: kabinet srpskog jezika 
tema: poezija Rabindranata Tagorea , zbirka pesama „Gradinar“ 
ličnosti: profesor srpskog i moja još uvek nedovoljno „isprana“ malenkost
Profesor: „Miljana, šta si ti odabrala za danas da nam recituješ?“ pita me unapred spreman da sluša i sluša, jer zna da volim poeziju
Moja još uvek nedovoljno „isprana“ malenkost:
  „Jednu, i to najkraću, profesore“, izustim u jednom dahu i u istom dahu odrecitujem pesmicu sa sve naslovom
Profesor: „I? Šta to znači?“, zapanjen i vidno uznemiren ustaje sa stolice.
Moja još uvek nedovoljno „isprana“ malenkost:
  „To znači da mi se Tagore uopšte ne sviđa, ali da sam odradila domaći“, kažem ja buntovnički
Profesor: „Kako je moguće da ti se ne sviđa jedan ovakav pesnik, nobelovac? Mora da ga nisi u potpunosti razumela! Nisi bila dovoljno pažljiva pri iščitavanju ili nisi pazila na prošlom času kada smo ga obrađivali“ , ubeđuje me i pogledom traži saučesnike-istomišljenike u školskim klupama.
Moja još uvek nedovoljno „isprana“ malenkost:
  „Verovatno je Tagore izuzetan pesnik kad je dobio Nobelovu nagradu, ali meni se ne sviđaju njegove pesme, daleke su mi i ne dotiču me!“ pokušavam bezuspešno da objasnim, pomažući se pritom i rukama.
Profesor (rezignirano) : 
  „Sedi!, Trojka!“
Moja još uvek nedovoljno „isprana“ malenkost (sebi u bradu):
  „Ne volim Tagorea, volim Miljkovića, ne volim Lorku, volim Popu! Ako je potrebno, spremna sam da dobijem i keca, ali neće meni niko da sipa šta treba da volim, a šta ne!“

Šta je bilo posle? Eto mene na istom posle dve decenije, još uvek ne volim Tagorea, ali poštujem ako ga drugi vole, čitaju, citiraji, šta već. Kad svi nose uske farmerke, ja nosim zvoncare, kad je u modi platforma, furam ravno, i nisam neki hejter, no se pogledam u ogledalo i pitam sebe: „Hej, šta se tebi sviđa za odenuti, pojesti, pročitati, sresti?“ Kad odgovorim, onda guram tamo.

A vi?

Elem, stalno pratim Mahlat, nosi u sebi Kišona, Ćopića i Lolu Đukića, sve u jednom. Divim se njenom vrcavom jeziku i pronicljivom oku, al’ znam da nisam k’o ona. 

Samo joj se svaki put vratim da me inspiriše da budem drugačija.





 

Ocenite ovaj post:

3 коментара:

mahlat је рекао...

Hvala na komplimentima, ja sa uzivanjem ovo procitah i da te znam rekla bih nesto vise, ostacu uzdrzana do malo vise citanju.

I ja cesto razmisljam sto ne pisem kao neko drugi, sto je neko nesto napisao pre mene, sve normalno :D

Miljana Mladenovic је рекао...

Meni je veliki kompliment to sto si Ti ovo procitala. Hvala!

mahlat је рекао...

Ma, 'ajde, super je zapažanje :)

Постави коментар