2009-02-26

Kuda (ne)idemo?

1 коментара
Moj prijatelj – zanimljiv, duhovit, šarmantan, obrazovan i dopadljiv lik. Mnogo vremena u životu utrošio je gradeći svoju poslovnu karijeru, putujući po svetu i zabavljajući se sa prijateljima.
Dok se okrenuo, peta decenija zakucala mu je na vrata. Još uvek je u dobroj formi i vedra duha.
Koji je njegov problem onda? Pitaćete.
 Cure sa kojima izlazi imaju isto onoliko godina koliko je on imao kada one nisu ni bile rodjene. „Malo“ im se razlikuju interesovanja. Šta je bilo sa onim „ozbiljnijim“, a slobodnim? Pitaćete ponovo vi. 
Nema ih. Jednostavno ih nema.

Jednoga dana poslah mu SMS.

„Ćao, hajde da se nađemo u Cafe-cafe-u večeras, ako imaš vremena. 

Biću u zanimljivom društvu.“ Pri tome sam mislila na koleginicu koja je pre nekoliko godina došla posle studija i zaposlila se u jednoj srednjoj školi. Lepa, zanimljiva i pametna. 

Kada se moj prijatelj pojavio, mogao je samo da se pridruži mojoj standardnoj programerskoj ekipi koja se ponekad okupi na kafi. Od lepe i interesantne koleginice ni traga.
„Šta se desilo sa tvojom prijateljicom“ upitao me je posle par dana.
„Odselila se iznenada. Našla je posao u Nišu.“ Glas mi je verovatno zvučao tužno, a tako sam se i osećala. 
„Ali, sutra ću ponovo biti u lepom i prijatnom društvu, pa ako ne radiš prekovremeno, ti se pojavi na starom mestu“ . 
I dalje me nije napuštala ideja da posredujem u opasnim i osetljivim muško-ženskim odnosima.
„Ako budem mogao, doći ću.“  
Mahnuo mi je iz auta i dao gas, pošto smo već bili napravili dobar zastoj u saobraćaju čavrljajući na sred ulice.  
Na žalost, sutradan se priča ponovila. Kao u lošim petparačkim romanima, a ja sam se osećala grozno.
Opet sam u isto vreme sedela u istom kafiću sa manje više istim ljudima.
Jedino nije bilo moje prijateljice. 
„Da se možda nije i ona odselila nekud?“ pitao je napola u šali moj prijatelj, kada se pojavio u kafiću sa malim zakašnjenjem.
„Na moju ponovnu žalost - jeste!“ 
„Ej, nemoj da me zajebavaš, znaš da ne volim neslane šale...“
Međutim, mora da mu je moj tužni i jadni lik rekao da se nisam šalila.
„E, ne mogu da verujem“ mahnuo je rukom i produžio za susedni sto da se pridruži prijateljima.
Slegnuh ramenima. 
Sad vas pitam: kolika je verovatnoća da vam se dva prijatelja (prijateljice) nevezano jedan sa drugim odsele u roku od 2-3 dana? Pri tome to odluče u kratkom roku i ne stignu ni da obaveste ljude oko sebe. 
Po meni verovatnoća je manja nego da dobijete sedmicu na lotou. Doduše mene lutrija „neće“, ali me hoće ovaj baksuzluk od gubitka prijatelja koje stičem godinama teškom mukom.
Dobro, reći ćete, ima još ljudi oko nas. Ima, kažem ja, samo me zabrinjava što nekud neznano odlaze sve mladi, fini, lepi i zanimljivi. Ako su pri tome i moji prijatelji, gubitak je utoliko značajniji. 

Šta reći na kraju, osim da sam odustala da posredujem u upoznavanjima.

Eto im furka.com, karike.com, myspace.com/moovanje.

Šta god znaju i nađu.

Odoh ja da programiram.


Pročitajte dalje... Ocenite ovaj post:

2009-02-07

Šta (ne) čitamo?

0 коментара
Da srednjoškolci ne čitaju lektiru, to valjda svi znamo. Hteli ne hteli, čuli smo preko TV-a i pročitali u pisanim i elektronskim medijima.

http://www.naslovi.net/2008-08-24/press/djaci-beze-od-lektire/792605

Niko nije propustio priliku da objasni zašto tinejdžeri najviše čitaju Tolstojevskog.
Takođe, niko se nije potrudio da kaže šta (ne) čitaju njihovi roditelji, profesori i vaspitači.

Elem, da nije svemogućeg Web-a misli li bi, po ko zna koji put, da smo jedini u tom problemu. Da nešto debelo nije u redu sa našom decom. Ipak, ako bacite pogled na link ispod, videćete da je priča ista, samo je scenografija drugačija. Isti problem muči i susednu Hrvatsku. Da sam malo “kopala” dublje, kladim se da bih slične napise našla i u bosanskim, makedonskim i crnogorskim medijima. Možda se “zaraza” proširila po celom Balkanu.

http://www.knjizevnost.org/index.php?subaction=showfull&id=1233945673&archive=&start_from=&ucat=1&

Ali da je problem, samo u drugom obliku, zahvatio čitav svet nudi nam kratak napis na odličnom sajtu o književnim dešavanjima na ex-YU prostorima www.knjizevnost.org.


http://www.knjizevnost.org/index.php?subaction=showfull&id=1233855451&archive=&start_from=&ucat=1&



Ispada da nije dovoljno biti nobelovac, pa da se izdavači otimaju ko će izdati ili reizdati nagrađivanog pisca. Kažu - tajna leži u dobroj promociji, reklami i menadžmentu. Knjiga je roba kao i svaka druga. Kvalitet mora biti praćen reklamom i jedino u njihovoj simbiozi može se očekivati uspeh, danas kada nema ni geografskih ni jezičkih granica.

Ovo je važno kako za velika, razvijena tržišta, tako i za mala.
Poplava agresivnih reklama često zna da sakrije kvalitet, a u nedostatku vremena svi mi posegnemo najpre za onim što se najčešće i najupornije nudi.
Zato, ako ste pisac ili pesnik nađite menadžera.
Ako ste menadžer razmišljajte o piscima.
Što se mene tiče, dileme više nema.




Pročitajte dalje... Ocenite ovaj post:

2009-02-03

4 коментара
Život na Web-u u crticama

Crtica prva:
Pre izvesnog vremena upitao me mlađi sin - osnovac:
„Mama, čime ste se vi igrali kad ste bili deca? Da li vam je bilo dosadno kad nisu postojali kompjuteri?“
Zamislila sam se duboko...Šta god da mu kažem zvučaće mu neuverljivo.

Crtica druga:
„Zujimo“ u dnevnoj sobi moj stariji sin student i ja. On tek pristigao odnekud, ja se tek spremam da odem.
Pričamo neobavezno. U jednom trenutku, on će ispovedničkim tonom:
„Znaš, bez mobilnog bih mogao, mogao bih da zamislim da finkcionišem bez njega. Ali bez Net-a – ne!
Kako li smo živeli svih ovih godina bez brzih linija?“ Stvarno, kako li smo, gledam ga ja u čudu?

Crtica treća:
Vraćajući se kući, kod Cvetnog trga naleteh na visoku plavušu zavijenu u toplu odeću. Nije ni čudo, košava se baš nije dala celog dana.
„Nataša!“ „Jao, da li me prepoznaješ?“ uzviknula sam iznenađeno.
Preda mnom je stajala moja nekadašnja koleginica i nerazdvojna drugarica sa studija.
U nekom drugom gradu, u neka daleka vremena.
Zajedno smo radile i diplomske radove iz matematike i uspešno ih odbranile.
Od tada se nismo ni videle ni čule. Bilo je to daleke ’87.
Toliko puta sam pomislila na nju, a verovatno i ona na mene.
Došla je, kaže, na par dana službeno i odsela u „Parku“.
Imale bi mnogo toga da kažemo jedna drugoj u pokušaju da ispunino vremensku pukotinu koja se stvorila između nas.
Dogovorile smo se da se nađemo na Skype-u.
Da se napričamo do mile volje. Svakako! Kada smo razmenile nick-ove mogle smo slobodno da nastavimo svaka svojim putem.
„The line is reconnected!“

Crtica četvrta:
Moja mama, kojoj je sedamdeset godina i koja je sa svakim novim danom sve starija ima jednu davnašnju neispunjenu želju.
Kaže, htela bi da sazna šta se desilo i da li je još u životu njena prijateljica iz sedamdesetih godina prošloga veka. Prijateljica je Ruskinja i doselila se u ondašnju Jugu sa porodicom, prateći muža inženjera na njegovim poslovima po svetu. Sprijateljila se sa mojom majkom toliko da su bile nerazdvojne. Pogotovu što je mama oduvek volela ruski, pa čak i dan danas obožava da najmlađem unuku pomaže u školskom gradivu iz ruskog jezika. Elem, mama se teško razbolela, a njena prijateljica sa porodicom odselila u Bosnu. Kada je tamo izbio rat sve veze između njih dve su nestale.
„A da se javim Pinkovoj emisiji Sve za ljubav?
Možda oni uspeju da je nađu?“ kao da je od mene tražila potvrdu za tu svoju ideju, jer nije bila sigurna da li je to dobra zamisao.
„Odavno razmišljam o tome“ nastavlja dalje ona.
„Ali ja, ovako matora, nisam baš za TV, je l da?“

Pa jest, mislim u sebi, ali joj ništa ne kažem...
„Čuj mama, probaću na guglu i fejsbuku, ako je oni ne pronađu neće ni sam Interpol“.
Zgranuto me je pogledala.
Odmah sam se korigovala. „Dobro, to ću probati preko Interneta, shvataš?“
Klimnula je glavom nepoverljivo.
Za par minuta, Facebook je izbacio mnogo likova razbacanih po zemaljskoj kugli. Filtrirajući, tražila sam one koji imaju isto rusko prezime, a da su nekako povezani sa Bosnom kao poslednjim odredištem sa ovih prostora.
I zaista, potencijalni kandidati dvojica od njih - jedan danas živi u Vankuveru, a drugi u Australiji. Ispostavilo se dvojica sinova mamine prijateljice. Ona je živo i zdravo u Australiji kod mlađeg. Razmenivši par ljubaznih mejlova sa jednim od njih dođoh do adrese i telefonskog broja mamine prijateljice.
„Eto“ rekoh pruživši joj parče papira .
Ona me posmatrala iznenađeno.
Na njoj je bilo da okrene broj. Moraću da je pitam da li su se čule.
Pročitajte dalje... Ocenite ovaj post:

2009-02-02

2 коментара
Vranje nema bioskop. Ne zna šta su filmske premijere. Generacije koje pamte lepša vremena već su zaboravile povišeni nivo adrenalina, užurbanost i posvećenost u dane kada se igrao mega-hit. Bila sam tek poletarac (šta to beše?) kada se davao Doktor Živago. Tri nedelje. Toga se ne sećam, ali se sećam belog platna i krupnih crvenih slova nad ulazom u bioskop "Sloboda" i ogromne gužve pred ulazom. Toga više nema!

Ali šta je moj problem?
Veliki TFT monitor, bela podloga, crvena slova. Piše:

The Curious Case of Benjamin Button

To je najnoviji film s Bred Pitom u glavnoj ulozi, nominovan za Oskara 2009.

Sve je nadohvat ruke. Jedino što je sajt piratski bez prava upotrebe i distribucije.

Uzeti ili ne? Pitanje je sad! Sada kada nema bioskopa! Sada kada se još uvek gleda kroz prste kršenju autorskih prava! Naročito, ako niko neće saznati, a to svakako rade i drugi po svetu!

Moj tamni vilajet! A kako je sa vama?
Pročitajte dalje... Ocenite ovaj post: