2009-11-25

Šta (ne)znam o saobraćaju?!

2 коментара
Dugoočekivani, dugonajavljivani, i još duže spremani novi zakon o saobraćaju kuca nam na vrata. Očekujemo ga od 11.decembra. Uglavnom vozači, pešake nije briga. Možda ni vozače nije briga. Zbog poznate srpske maksime „lako ćemo“. Zbog poznatog „sistema“ u kome sve radimo bez „sistema“ jer se kao lakše snalazimo u haosu. Kao on nas inspiriše, kao daje nam dušu, kao ima šmeka u tome što malo šta radimo pravilno, po propisima i uredbama. Onda „mangupi“ učine da svi verujemo da je tako.

Ali, ja ne verujem! Naprotiv, verujem da bi ovaj zakon morao da bude strogo primenljiv i neselektivan makar nas sve redom strpao u zatvore na dovoljan rok da se opametimo! Bar u saobraćaju! Nas radi, naše dece radi! 

Da je do mene, ovaj bi zakon morao biti znatno proširen kako bi do „kolektivne pameti“ lakše dopro njegov smisao. Jer, džabe nam pričaju sa malih ekrana, džabe štampaju flajere, džabe uvode deci predmete u školama. Dok god zakon „debelo“ ne klepi sve nesavesne učesnike po ispražnjenim džepovima, nećemo se opametiti. To znači da će neodgovoni roditelji i dalje sa decom pretrčavati ulice van pešačkih prelaza, pa će ta ista deca to kasnije raditi i sama. I dalje će pešaci prelaziti ulice kad je na semaforu crveno, čupaće se i lomiti vertikalna signalizacija, uzurpirati haotično pešačke zone, parkinzi, pa čak i kolovozi. Ali učesnicu u saobraćaju nisu samo vozači, već svi mi, i kako god, svi imamo deo svoje odgovornosti.

U vezi sa svim ovim, a naročito sa telefoniranjem u toku vožnje kao opasnom pojavom koja je dodatno otežala ionako turobnu sliku u našem saobraćaju bilo bi značajno da što pre prilagodimo svoje naravi i ponašanja. Opet zarad bezbednosti - naše i tuđe. 

Što se mene tiče, spremam se da svog dvadesetogodisnjeg sina, vozača-novajliju, obradujem hands-free uređajem. Ako ste planirali da dragu osobu iznenadite novogodišnjim poklonom, možete malo i poraniti, neće smetati. Mada, kad razmislim, najbolji povod da nekog darujete je onaj kada nema povoda. Jednostavno ga iznenadite. Ne bih da zvuči kao reklama, želim da zvuči kao poziv da učinimo šta god možemo i kad god možemo da se poveća bezbednost u saobraćaju.  

Ako vam se „hands-free“ učini pretenciozno, razmislite bar o običnoj bluetooth slušalici koja takođe može pomoći kada onaj ko vozi ipak mora da se javi na telefonski poziv.

bluetooth slušalica

Malim stvarima, korak po korak, sveopštom upornošću i istrajnošću u primeni, ovaj zakon može prevazići sudbine nekih drugih, bezuspešnih. Može postati dobar oslonac u borbi za veću bezbednost naših života na drumovima.
Pročitajte dalje... Ocenite ovaj post:

2009-11-16

Sve je isto, njega nema, a neće biti ni nas...

6 коментара

    Bilo je to daleke 87-me. U tadašnjoj YU bio je zabranjen uvoz računara. Zašto? Ko bi to znao? Kao da su nam nesuvisli razlozi državnih zvaničnika zaduženih da objave par šturih rečenica na tu temu nešto značili! Bio je to perod kada su Spectrum, Commodore 64, Amiga i Atari gubili polako tlo pod nogama. Prvi IBM PS/2 računari sramežljivo su se pojavljivali sa PS DOS operativnim sistemima. (Bože, koliko sam matora...)

    Za običnog Yugo-smrtnika bili su nedostižni koliko i obližnji satelit u koga ponekad za vedrih noći tugaljivo pogledam. Elem, postojala je neka „kvaka“ kao što i dan-danas postoji sijaset takvih. Računar se mogao IPAK uvesti u delovima, jer sami delovi nisu podlegali zabranama. Dakle, u zakonu nije stajalo: zabranjuje se uvoz memorija, hard diskova, monitora i sl.

    Zahvaljujući tome ona polovina tadašnje mlade populacije koja nije išla na PonteRosso „hodočašća“ po najnovije modele farmerki, završavala je, po pravilu, svoja putešestvija na Schiller i Schwanthaler Strasse u Minhenu. Obilje delova za „ljute“ i „ozbiljne“ mašine slalo se otud na jug. Tako je stigao i moj prvi PC. Ogromna, teška „šklopocija“ tipa XT, što će reći bez HDD-a (preteča PC AT-a 286) sa dva disketna drajva od po 8 incha.

    Entuzijazam kolege i moj nije splasnuo ni posle 5-satnog sklapanja delića bez ikakvih uputstava. Euforija je dostigla vrhunac nakon instalacije Tetrisa i još nekih igrica, a splasnula onog trena kada je moj dragi suprug (zadužen za finansije u kući) rezignirano objavio konačnu brojku rečima: „Ženo, bolje da si tražila novi Jugo, bilo bi jeftinije 300 maraka, a i ne bi me ubila kiša dok sam čekao na onom aerodromskom kargo centru!“

    Carina, transport, ležarina i ostali fantomski troškovi višestruko su prevazilazili vrednosti pošiljki (tačno , „pošiljki“ , obzirom da se ceo jedan kompjuter u delovima morao poslati na bar 3 različite adrese, pa je kiša „okupala“ ne samo mog muža, već i njegova dva prijatelja na čije je adrese došlo nešto delova namenjenih mom XT Frankeštajnu!).

   Ne bih se setila ovog dogadjaja, da se danas, 16.11.2009. nisam obrela na tom istom aerodromskom carinskom skladištu.

    Trebalo je da preuzmem Sony e-book reader. Nema ga kod nas na tržištu. Jasno mi je, donekle, zašto. Uređaj je još uvek skup za masovnu potrošnju. Svi očekuju pad cena. Ali, moji sinovi i ja smo pre mesec ipo dana izvrnuli sve džepove, porazbijali kasice-prasice i zavrnuli „slavine“ za neki period. Sakupili 400 kanadskih dolara (254 eura)  i dali prijatelju koji se iz Srbije vraćao za Kanadu da nam tamo pazari jedan primerak i pošalje poštom. On to našao, pazario, poslao. Roba stigla i FedEx me telefonom obavestio da me pošiljka čeka za preuzimanje.



    „Koliko će orijentaciono koštati?“ prvo je što sam upitala osobu koja mi se javila telefonom. Dečko sa druge strane žice glasno je računao: „ 5000 din. plus carina, plus pdv, plus ležarina – do 150 eura, gospođo!“.

        „Dobro“, rekoh ja, spustih slušalicu i odoh da popijem aspirin.

Jutros odoh na aerodrom! U medjuvremenu cena je volšebno skočila na „oko“ 250 eura. Na moje zaprepašćenje i komentar da su mi telefonom rekli znatno manju cifru dobila sam samo jedan, ali ruku na srce vrlo ljubazan (ako mi je za utehu), odgovor:
„Ako ne želite, možete robu vratiti“. Tačno, vratiću robu i to vraćanje će, takođe, koštati. Zatim ću se pitati kako je moguće da po razumnim cenama dobijem pišljivih 200 grama plastike. Ili ću čekati do narednog leta da mi neko od prijatelja donese famozni rider lično?

    Moja deca su danas popodne izvesno vreme bila u bedaku. Nadali su se da prebace one silne pdf knjige na taj rider. Odmah su sračunali i koliko će otprilike pasti cena tog uređaja do narednog leta i u kolikom su minusu njihovi usahli fondovi.

   Ja nisam računala ništa. Napisala sam prijatelju iz Toronta pismo izvinjenja bez neke ideje šta dalje.

    Da platim 250 eura carine za nešto što košta 254 eura ne pada mi na pamet!

    Palo mi je na pamet da napišem ovaj blog!

    Palo mi je na pamet ono od pre 22 godine.


Palo mi je na pamet da kažem mom dragom Miksiju: „ako te i kada te uhvati nostalgija, tamo negde daleko, molim te, pročitaj ove redove, biće ti lakše...“ A meni, kako bude, pa već me četvrt veka treniraju, valjda sam navikla, a ako nisam, moj problem, mogu da se pošaljem otkud sam došla...


Pročitajte dalje... Ocenite ovaj post: